Vidulini Observatory

Nova Ruska svemirska postaja OPSEK

Vidulini

Rusija već godinama razmatra nekoliko idejnih prijedloga nove svemirske postaje u Zemljinoj orbiti. Iako je Međunarodna svemirska postaja („teška“ sto milijardi USD), u kojoj Rusija ima velikog udjela tek sada gotovo kompletirana, njezin je životni vijek predviđen do 2015. godine. On će najvjerojatnije biti produžen do 2020., a prema nekim informacijama i do 2025. godine. No, nakon toga zbog zamora materijala i tehničkih ograničenja ISS će morati biti napuštena. Rusija u okviru svojeg pilotiranog svemirskog programa ne želi ostati bez baze u Zemljinoj orbiti s kojom se računa kao sastavnicom budućih letova prema Mjesecu i dalje prema Marsu.

Postoji nekoliko koncepata nove Ruske svemirske postaje;

Odvajanje njihovih segmenata od ISSa prije njezina spuštanja u atmosferu (gdje će izgorjeti poput ranijih svemirskoh postaja tipa Saljut, Skylab i Mir) koji bi činili jezgro nove postaje do dolaska novih modula.

Pogled na OPSEK

Izrada djelomično nove svemirske postaje s time da se u početnoj fazi koriste poneki moduli koji bi bili odvojeni od ISSa, ili izrada potpuno nove postaje.

Pogled na OPSEK

Zanimljivo je kako se druga i treća varijanta temelje na novom centralnom modulu veoma malih dimenzija i mase od svega četiri tone. U naravi radilo bi se o spojnom modulu s šest pristanišnih mjesta na koje bi se vremenom spajali znanstveno istraživački i moduli za život i rad astronauta.

Yuri Koptev iz Ruske svemirske agencije izjavio je kako bi se takvi moduli izradili na temelju već poznatih elemenata izvorno planiranih za postaju MIR i njegovog nasljednika MIR-2 koji zbog dogovora o suradnji i zajedničkoj gradnji ISSa nikada nije poletio. Vidi se to i po računalnim modelima nove postaje čiji moduli podsjećaju na iskušanu i isprobanu tehnologiju. Isti bi se modernizirali ali bi njihova izgradnja i održavanje bili umnogome jeftiniji od ISSa. Nova bi postaja bila permanentni dom za troje astronauta s mogućnošću da povremeno ugosti barem još troje njih za vrijeme misija k Mjesecu. Na taj bi način Rusi dobili Zemaljsku orbitalnu laboratoriju koja bi služila i kao međupostaja za letove na Mjesec. Ona bi bila postavljena pod inklinacijom od 70° u odnosu na ekvator što omogućava lakši pristup svemirskim brodovima lansiranim iz Rusije. Tu se računa i na novi raketodrom Vostocny čija je priprema za gradnju tek započela. Anatoly Perminov, šef Roskosmosa kaže kako Rusija ima potrebu za takvom postajom u vremenu nakon 2020. godine te da će na osnovi iskustva i postojanja tehničkih riješenja pa i opreme Orbitalniy Pilotiruemyi Eksperimentalniy Kompleks (OPSEK) projekt zasigurno zaživjeti. Za to su potrebne i jače rakete nosači (Angara) koji su sada tek na računalnim ekranima ruskih inženjera. Primjerice novo „srce“ postaje bio bi modul UMB mase od četrdeset tona, gotovo dvostruko više nego što postojeća raketa Proton može ponjeti u Zemljinu orbitu. U projektu OPSEK Rusi računaju i na Europske partnere. Tako je Simonetta Di Pippo, direktor ESAina programa ljudskih letova u svemir izjavio kako usko surađuju s Ruskim kolegama o vrsti i obimu suradnje na budućoj pilotiranoj platformi u Zemljinoj orbiti koja će poslužiti kao odskočna daska za letove k Mjesecu i Marsu. On kaže kako Rusi i Europljani imaju različite poglede na OPSEK no kako se nada da će iznaći zajednički jezik u zajedničkom interesu. Hoće li se tomu pridružiti i NASA veoma je upitno obzirom da je u SAD pilotirana astronautika u narednih desetak godina odnedavno povjerena isključivo privatnim tvrtkama.

OPSEK-2 kao Mjesečeva orbitalna postaja (LOS)

Protekne li sve prema planu OPSEK će postati stvarnost u vremenu od 2020.- 2025. godine. No tu priča s novom svemirskom postajom tek počinje! Još jedna slična svemirska postaja poput OPSEKa biti će izgrađena i postavljena u Mjesečevu orbitu gdje će astronauti pristajati prije i nakon misija na njegovoj površini. Riječ je o Lunar Orbital Station (LOS) iz Khrunicheva svemirskog laboratorija.

Marino Tumpić

Vidulini

Danas tijekom dana najveći svemirski brod ikada zamišljen u glavama Zemljana krenuti će na svoj dug i nepredvidiv put svemirskim bespućima. Na samom svemirskom brodu nalazi se nekoliko milijardi spojenih duša, a većina njih upravo dan lansiranja svemirskog broda Valentinovo obilježava posebnim igrokazima, ritualima ponašanja.
Pripadnici oba spola naše vrste, posebice zadnje desetljeće ili dva, dan obilježavanja Sv. Valentina doživljavaju kao dan koji se nesmije propustiti. Dan u kojem sve mora biti savršeno, nasmijano, a pokloni nikako nesmiju izostati…
Kako li nas je samo lako natjerati u zamku!? Priču o Valentinu i tajnim vjenčavanjima svi znamo…
Valentinovo je naš dan obilježavanja nečega intimnog, Našeg. Onaj „svemirski brod“ iz naslova svakog dana putuje, svakog dana ima brige i probleme, veselje i smijeh..
Zvijezde, planeti, asteroidi, komete..svemir – sve je to tu pokraj nas svakoga dana. Naš je život prekratak da bi se na tim objektima nešto stiglo izdogađati a da bi bilo značajno. Primjerice Plutonu za jedan okret oko Sunca treba više od 200 godina, prava pravcata sitnica u uspredbi s milijunima ili milijardama godina koje su prihvatljiva varijabla za pričanje o svemiru. Naslućujete li zašto biće čiji je životni vijek 70-tak godina nemože „kupiti“ zvijezdu staru „tek“ 7 000 000 000 godina.
Mi kao ljudska vrsta u svo životu imamo na raspolaganju svega 25.000, u najboljem slučaju 30.000 pojedinačnih dana, što zaista i nije puno. Veći ili manji dio njih već smo preživjeli.
Dan ljubavi između dvoje ljudi trebao bi svakoga dana biti „Valentinovski“. Naprosto premalo nam je dana na raspolaganju da si možemo priuštiti luksuz „svetkovanja“ samo jednog dana ljubavi godišnje.
Zato ukrcajte se (pa makar to bilo baš danas) na svemirski brod „Valentinovo“!. Za ljubav Vašeg dragog ili drage, na radost vaše djece, braće i sestara, roditelja, bližnjih ne silazite više s njega. Pokažite gestom, ponašanjem, osmjehom iz srca da od danas vi i oni pored vas putujete u susret zvijezdama. Povremeno provirite kroz tamni noći prozor prema tisućama svjetlećih iskrica. Tu su Sunca drugih svjetova koja pažljivo motre na nas. Jednog dana u dalekoj budućnosti nas neće biti, proći će eoni i neće biti ni zvijezdica koje danas vidimo na nebu. Vrijeme će neizmjerno teći i nastajati će nova Sunca, nove Zemlje, novi brodovi ljubavi…Naš prah pomiješati će se s zvjezdanom prašinom i nastati će nova Sunca, nove vrste i jednako jako zaljubljene jedinke koje će noću gledati prema dalekim zvijezdicama..Imajte to na umu večeras!

Marino Tumpić

NASA je objavila nove fotografije Plutona u dosad neviđenoj rezoluciji načinjene pomoću svemirskog teleskopa Hubble. Iako je Plutonu „pravno“ oduzet status planete ne jenjava zanimanje za ovaj udaljeni zagonetni svijet, kojemu u pohode hita robotička letjelica New Horizons.

Plutonova lica prema rotaciji planete oko vlastite osi

Slike visoke rezolucije pokazuju svijetlija područja za koje znanstvenici smatraju da je riječ o zaleđenim dijelovima planete i tamnija područja koja predstavljaju površinu bez leda. Kako se Pluton sada nalazi bliže Suncu usporedbom ovih i ranijih snimaka vidljivo je kako se mijenja raspored i veličina ovih područja. Najvjerojatnije je riječ o sezonskim promjenama tipa odleđivanje-zaleđivanje koje se odigravaju na površini planete.

Pluton kako ga je vidio HST početkom desetljeća

Pluton inače treba 248 zemaljskih godina za jedan okret oko Sunca, a najdramatičnije promjene ustanovljene su u periodu između 2000. -2002. godine. Ovi podaci direktno će utjecati na plan istraživanja New Horizonsa kada za nepunih pet godina stigne do Plutona. Nikada nijedna letjelica u povijesti nije s lica mjesta istražila taj daleki svijet. Čak su i ove najnovije fotografije s obnovljenog HST-a rezolucije nekoliko stotina kilometara. Ipak promjene na sjevernom i južnom polu poklapaju se s teorijskim modelima utjecaja Sunčeva zračenja na površinu planete. Inače, zime i ljeta na Plutonu traju po 124 godine. Kada je najbliže Suncu nalazi se na 4.4 milijarde kilometara a kada je najdalje udaljenost se povećava na 7.4 milijarde kilometara!

Nove snimke Plutona u visokoj rezoluciji

Marc Buie iz Southwest Research Institute u Boulderu, država Colorado kaže kako poboljšani HST i nove snimke daju mogućnost za potpuno drugačiji pristup istraživanju Plutona, a samim time i razumijevanju mnogih procesa koji se događaju na udaljenim svjetovima.
Buie naglašava kako je pojedinačna slika Plutona dobijena pomoću HST-a i Zemaljskih teleskopa veličine svega nekoliko piksela, no dvadeset računala spojenih u mrežu četiri su godine naporno radili (proces se naziva – Dithering) kako bi nakraju javnosti i znanstvenicimapredstavili ove fotografije. Uži dio njegova tima čine William Grundy s Lowell Observatory u Flagstaffu te Ariz i Eliot Young, Alan Stern te Leslie Young s Southwest Research Institute u Boulderu, Colorado.
Ova će ekipa tijekom godina u još nekoliko navrata koristiti HST kako bi pratila događanja na Plutonu a na osnovi tih istraživanja sondi New Horizons će biti izrađen program snimanja. Pogreške nesmije biti zbog velike udaljenosti i dugog vremena putovanja radio signala od Plutona do Zemlje i obratno.
Pluton je 18. veljače 1930. otkrio Clyde. W. Tombaugh. Njegov je polumjer svega nešto više od 1500km a ima tri poznata satelita; Charon, Nix i Hydra.

Marino Tumpić

Vidulini

Rijeto tko od nas nije gledao „Terminatora“, „Robocopa“ ili slične znanstveno fantastične i akcijske uratke kojima nam s filmskog kino-platna obasipaju već desetljećima. No stvarnost prebrzo sustiže fantastiku i realno gledano mi već danas u velikom broju vojnih sukoba imamo otvorenu borbu robota protiv robota ili ljudi. Na tisuće i tisuće robotiziranih oružja instalirane su kao standardni inventar vojnih postrojbi. Istina, još uvijek nsmo dostigli tehnološki nivo u kojem bi jedna zaraćena strana protiv druge mogla poslati samo robote i time izbjegnuti ludske žrtve. Hoće li generalštabovi u budućnosti moći ratovati samo robotima? Kakve su sve implikacije njihove samostalne upotrebe protiv vojnih ali i civlinih ciljeva samo su neka od pitanja koja muče moderne stratege ali i tehničare i psihologe.
Bob Quinn koji radi na vojnim robotima za vojske SAD i Velike Britanije kaže kako su ratovi robotima stvar veoma bliske budućnosti. Ratovi bez ljudskih gubitaka mogli bi biti stvarnost već za desetljeće ili dva. Mi dodajemo kako se nadamo da će naša civilizacija smoći snage probleme riješavati demokratskim putem a ne putem sile.
Peter Singer, autor studije Wired for War kaže kako su današnji roboti i njihova vatrena djelovanja danas još uvijek velikim dijelom pod ljudskim patronatom
Patrick Lin, akademik iz SAD zadužen je za stvaranje tkz. „etike robotičkih vojnika“. On smatra kako je moguće na bojišnicu poslati samo robote, bez ljudi. „Roboti će poput računala uraditi na bojišnici samo ono što ih naučimo, bez negativnih implikacija na civile“. To zahtjeva veliku pažnju prilikom njihova programiranja. S njim se slaže i Dr. Robert Finkelstein iz Robotic Technology Inc; „Nema straha da će roboti biti nehumani na bojištu, oni će samo uraditi ono što im naredimo, ukoliko u njihove programe inkorporiramo robotičku ratnu etiku. Uostalom i pri ljudskim djelovanjima dolazi do povremenih incidentnih i neželjenih situacija. Upravo u ovom segmentu s njime se ne slaže Prof. Noel Sharkey jedan od osnivača International Committee for Robot Arms Control. On smatra kako roboti nikada neće moći posjedovati umjetnu inteligenciju nalik ljudskoj. Te kako je jedino čovjek u konkretnoj situaciji sposoban procjeniti situaciju na bojištu i pravilno reagirati. Roboti ma koliko bili „prijazni“ samo su hrpa silicija i metala bez emocija i duše. Christopher Coker iz London School of Economics, analitičar brojnih sukoba nadodaje kako računala nikad neće zaista usvojiti „robotičku ratnu etiku“. Oni za to nisu sposobni, za razliku od profesionalnih vojnika koji jesu.
Bob Quinn vlasnik tvrtke za proizvodnju robota za vojsku kaže kako je njemu najvažnije da se vojnici svojim kućama vrate živi i zdravi, a sam sukob neka odrade roboti. Možda je to čak i najkvalitetnija rečenica u složenim strategijama primjene robota u vojnim sukobima.
Zamislimo nakratko dvije zaraćene strane koje nemogu mirnim putem riješiti svoje probleme. Vojska preuzima stvar pod svoju ingerenciju. Na veliki internacionalni vojni poligon dovoze se stotine i stotine tisuća tona vojne tehnike. Započine rat robota. Bespilotni avioni obaraju pripadnike svoje vrste druge zaraćene strane. Stotine tenkova izvodi manevre i otpočinje borbena djelovanja puno brže no što bi to bilo moguće da su u njihovim kupolama ljudske posade. Autonomni proturaketni sustavi obaraju veći broj raketa druge strane, no neke od njih poučene iskustvima prvih, primjenju stečena znanja zaobilaze proturaketnu obranu i uništavaju računalni generalštab. Preostala željezarija na poligonu tek je laki plijen za protivnika koji smisleno napada. Prije kapitulacije još se tu i tamo neki robot izvan kontrole i svijesti da je gotovo bori do uništenja. Ubrzo i to prestaje. Rat je gotov. Pobjednik prema Međunarodnom pravu iz budućnosti uzima tri sporna kvadratna kilometra terena susjednoj zemlji. U naše vrijeme za tako nešto nerijetko je znalo ginuti na stotine ili tisuće ljudi.
Političari i generali obje zemlje već koji dan kasnije zajedno potpisuju pravne akte koji legaliziraju stanje na terenu. Nije bilo mobilizacije, nije bilo krvi, samo hrpa uništene robotizirane vojne tehnike koju pažljivo proučavaju stratezi i tehničari u nadi da će u nekom narednom sukobu za ime i račun svoje zemlje iskoristiti iskustva vojnog sukoba bez žrtava.
Istovremeno stotinupedeset milijuna kilometara daleko od Zemlje, ruska astronautkinja daje ruku američkom robotu koji se nespretno okliznuo u omanji jarak. Nekoliko metara dalje očekuju ih Kineski i Europski astronauti spremi za polazak Marsovim automobilom prema prvoj ljudskoj nastambi na crvenoj planeti. Nadajmo se kako umjetna inteligencija nikad neće odstići našu. Tko zna što bi mogla zaključiti iz toga. Scenario iz Terminatora nažalost izgleda suviše realan.

Marino Tumpić

Vidulini

Raketoplan Endeavour uspješno je danas u 10:14 po našem vremenu lansiran k Međunarodnoj svemirskoj postaji. Nakon nedjeljne odgode poradi jakog vjetra i velike naoblake, danas ujutro šestorica astronauta imali su perfektno noćno polijetanje s raketodroma u Kennedyjevom svemirskom centru. Već devet i pol minuta kasnije astronauti su dospjeli u svemir, Zemljinu orbitu tristotinjak km iznad naših glava.
Glavna zadaća ove misije označene kao STS-130 je spajanje novog modula Tranquility (Node 3) i pripadajuće kupole sa ISS-om. Astronautima u skupini od po dvoje njih za taj će posao trebati odraditi tri svemirske šetnje u trajanju od po šest sati svaka. Tranquiliti ima masu od 18 tona, a dimenzije 7×4.5m. Naziv je dobio po Mjesečevom „moru“ u koje je sletio Apollo 11 1969.
Kupola mjeri 1.5×2.9m a njena je masa skoro dvije tone. Pilotirani svemirski brodovi klase raketoplana došli su do kraja svoje eksploatacijske ere. Predstoji nam samo još pet lansiranja raketoplana prije njihova umirovljenja. Prvi raketoplan, Columbia poletio je 12. travnja 1981. godine. Ukupno je izrađeno šest ovakvih letjelica od kojih je pet bilo opremljeno za let u svemir. Tijekom godina eksploatacije izgubljena su dva raketoplana i četrnaestero astronauta.
Završe li astronauti uspješno ovu misiju, ISS će biti skoro u cijelosti izgrađena. U operativnoj upotrebi ostati će najmanje do 2020. a vjerojatno i nekoliko godina više. U njezinoj gradnji sudjelovalo je 16 zemalja koje su dosad ukupno potrošile preko 100 milijardi dolara.
Tijekom narednih desetak dana i ISS i Endeavour će biti vidljivi golim okom kako prelijeću naše krajeve u rano ujutro, sat do dva prije izlaska Sunca.

Marino Tumpić

Vidulini

Karel Čapek zasigurno nije ni slutio kamo će dogurati njegova priča o robotima. Tvroci zločestih humanoidnih robota u serijalu Terminator prikazali su takve strojeve kako uništavaju ljudski rod. No naša civilizacija s njima ima neke druge planove. Robotičke ruke i njihove derivacije već su pomalo sastavni dio svakog domaćinstva. Poznato je kako se robotički sustavi koriste kako na Zemlji tako i u svemiru prilikom izvođenja opasnih i tehnički zahtjevnih operacija. U industriji oni zamjenjuju ljudsku radnu snagu. Brži su, puzdaniji, neidu na bolovanje a njihovo oštećenje ili gubitak samo su stvar financija i tehnologije.
S druge strane pravi humanoidni roboti još su uvijek daleko od stvarnosti. No tri američke institucije predstavile su novu generaciju humanoidnih strojeva pod nazivom R2 – Robonaut.
NASA, General Motors i Oceaneering Space Systems uložili su znanje i novac u stvaranje čovjekolikih robota – partnera našoj vrsti u budućim istraživanjima svemira ali i industriji.
Robonauti su opremljeni novim sustavima kojima doživljavaju svijet oko sebe. Ruku pod ruku s astronautima ili kao samostalne jedinice na Mjesecu, Marsu i drugdje u svemiru oni će dati snažan zamah astronautičkim istraživanjima.
Robonauti tipa 2(R2) su brzi, osjetljivi, po potrebi nježni ili jaki strojevi s mogućnošću verbalne komunikacije s ljudima. Biti će u stanju samostalno izvoditi radne operacije, čučnuti, podignuti kamen s Marsova tla, opipati ga rukama, osjetiti njegov miris i okus, skenirati ga multifunkcionalnim očima u širokom dijelu elektromagnetskog spektra, napraviti kemijsku i biološku analizu uzoraka, pomoći jedan drugome ili dati ruku čovjeku kada zatreba. Metereološki senzori, brza računala, snažni zglobovi, motori, poluge od umjetnih materijala zasad će ipak razumijeti samo strojni, jezik nula i jedinica. Programska podrška dati će im mogućnost „pametnog razmišljanja“ i prosuđivanja stvari oko sebe te donošenja samostalnih odluka uz samoučenje tijekom njihova rada.
S druge strane astronautima će rad s humanoidnim robotima uvelike olakšati posao, a njihov izgled dati će im i psihološku dozu dodatne sigurnosti te komociju u radu. I pored sve sile elektronike, informatike, motorike, mehanike…ovi će strojevi još uvijek predstavljati „ljude bez duše“. No tko zna kakvi će biti njihovi nasljednici za koju godinu.
Misije na Mjesec i Mars bile bi u svakom slučaju nezamislive bez korišćenja tehnike. Prema prikazanim primjercima Robonauta moguće nam prvo mahanje rukom i nježan ženski glas s površine Marsa nebude ljudski, već robotski.

Marino Tumpić

Vidulini

Započelo je finalno odbrojavanje u Kennedyjevom svemirskom centru na Floridi prije lansiranja raketoplana Endeavour u svemir, zakazano za nedjelju u 10:39 po našem vremenu. Vremenske prilike su dobre i očekujemo uspješno lansiranje izjavio je Jeff Spaulding iz kontrole misije.
Misija oznake STS 130 ponjeti će u svemir sedmoricu astronauta čija je zadaća spojiti se na Međunarodnu svemirsku postaju te pomoću robot ruka na raketoplanu i ISSu spojiti na Postaju novi modul Tranquility i specijalnu kuplu za vizualna i fotografska opažanja koja je astronauti moći izvoditi iz nje. Učine li to uspješno ISS će biti gotovo u cijelosti kompletirana.
Tranquility je napravljen u Italiji pod patronatom tamošnje svemirske agencije i ESA u bliskoj kooperaciji s NASA. Njegova je masa gotovo nešto veća od15 tona a dimenzije 7x4m. Unutar ovog modula nalazi se veliki broj specijalnih vreća s opremom i potrepštinama nužnim posadi ISSa.
Samo lansiranje će biti obavljeno s lansirne rampe 39A i to je jedno od posljednjih lansiranja raketoplana u svemir prije umirovljenja cijele NASAine flote. Zapovjednik misije je George Zamka, pilot Terry Virts dok su specijalisti misije Nicholas Patrick, Robert Behnken, Kathryn Hire i Stephen Robinson. Astronautima u raketoplanu potrebno je nepunih desetak minuta da stignu u Zemljinu orbitu, ipak do pristajanja s ISSom potrebno im je nekoliko desetaka sati.

Marino Tumpić

Vidulini

NASA je danas objavila nove fotografije Plutona u dosad neviđenoj rezoluciji načinjene pomoću svemirskog teleskopa Hubble. Iako je Plutonu „pravno“ oduzet status planete ne jenjava zanimanje za ovaj udaljeni zagonetni svijet, kojemu u pohode hita robotička letjelica New Horizons. Slike visoke rezolucije pokazuju svijetlija područja za koje znanstvenici smatraju da je riječ o zaleđenim dijelovima planete i tamnija područja koja predstavljaju površinu bez leda. Kako se Pluton sada nalazi bliže Suncu usporedbom ovih i ranijih snimaka vidljivo je kako se mijenja raspored i veličina ovih područja. Najvjerojatnije je riječ o sezonskim promjenama tipa odleđivanje-zaleđivanje koje se odigravaju na površini planete. Pluton inače treba 248 zemaljskih godina za jedan okret oko Sunca, a najdramatičnije promjene ustanovljene su u periodu između 2000. -2002. godine. Ovi podaci direktno će utjecati na plan istraživanja New Horizonsa kada za nepunih pet godina stigne do Plutona. Nikada nijedna letjelica u povijesti nije s lica mjesta istražila taj daleki svijet. Čak su i ove najnovije fotografije s obnovljenog HST-a rezolucije nekoliko stotina kilometara. Ipak promjene na sjevernom i južnom polu poklapaju se s teorijskim modelima utjecaja Sunčeva zračenja na površinu planete. Inače, zime i ljeta na Plutonu traju po 124 godine. Kada je najbliže Suncu nalazi se na 4.4 milijarde kilometara a kada je najdalje udaljenost se povećava na 7.4 milijarde kilometara!
Marc Buie iz Southwest Research Institute u Boulderu, država Colorado kaže kako poboljšani HST i nove snimke daju mogućnost za potpuno drugačiji pristup istraživanju Plutona, a samim time i razumijevanju mnogih procesa koji se događaju na udaljenim svjetovima.
Buie naglašava kako je pojedinačna slika Plutona dobijena pomoću HST-a i Zemaljskih teleskopa veličine svega nekoliko piksela, no dvadeset računala spojenih u mrežu četiri su godine naporno radili (proces se naziva – Dithering) kako bi nakraju javnosti i znanstvenicimapredstavili ove fotografije. Uži dio njegova tima čine William Grundy s Lowell Observatory u Flagstaffu te Ariz i Eliot Young, Alan Stern te Leslie Young s Southwest Research Institute u Boulderu, Colorado.
Ova će ekipa tijekom godina u još nekoliko navrata koristiti HST kako bi pratila događanja na Plutonu a na osnovi tih istraživanja sondi New Horizons će biti izrađen program snimanja. Pogreške nesmije biti zbog velike udaljenosti i dugog vremena putovanja radio signala od Plutona do Zemlje i obratno.
Pluton je 18. veljače 1930. otkrio Clyde. W. Tombaugh. Njegov je promjer svega nešto više od 1500km a ima tri poznata satelita; Charon, Nix i Hydra.

Marino Tumpić

Vidulini

Američka svemirska agencija NASA, upravo je objavila vijest kako se misija Cassini produžava do 2017. godine. U tu svrhu, novim proračunom osigurano je 60 milijuna USD godišnje kako bi letjelica narednih sedam godina vršila istraživanja Saturna i njegovih satelita, posebice Titana i Enceladusa.
Misija lansirana u listopadu 1997. godine zajednički je projekt američke i europske svemirske agencije. Puni naziv Cassini-Huygens rezultat je simbioze dviju letjelica. Veliki orbiter Cassini djelo je američkih a manji lender Huygens (koji se 2004. spustio na Titan) europskih inženjera.
Iako je prvotni operativni vijek ovog projekta planiran do 2008. godine on je zbog iznime važnosti i vrijednosti prikupljenih znanstvenih podataka produžen do 2010. da bi sada zasluženo dobio još sedam „nagradnih“ godina. Sama letjelica i njezinih 12 znanstvenih instrumenata nalaze se u jao dobrom stanju i uz povremene programske preinake smatramo kako će petnaest godina stara letjelica izdržati zahtjeve planera misije, izjavio je Jim Green, direktor NASAine „Planetary science division“ u Washingtonu. Ovo produženje daje nam mogućnost istraživanja događanja i promjena na planeti i njeznim satelitima tijekom tamošnjih ljetnih i zimskih razdoblja. O Saturnovom svijetu zapravo znamo veoma malo. U narednih nekoliko godina ne planiraju se nove misije k planeti-Gospodaru prstenova te je Cassini naša velika nada, kaže Bob Pappalardo, znanstvenik iz Cassini istraživačkog tima pri Jet Propulsion Laboratory u Pasadeni. „Toliko toga tek moramo otkriti i razumjeti na i oko Saturna“.
Cassinijev „brojač kilometara“ već davno broji milijarde kilometara, preko 200.000 snimaka posalo je dosad na Zemlju tijekom 125 orbita oko Saturna te 67 bliskih prolazaka pored Titana i osam pokraj Enceladusa.
Cassini je prva i jedina letjelica kojoj je primarna namjena istraživanje ove divovske plinovite planete. Prije nje Saturna su prilikom preleta nakratko istraživale američke letjelice tipa Pionir i Voyager. Odustajanjem od leta na Mjesec i umirovljenjem raketoplana NASA će imati znatno više novaca na raspolaganju za robotičke misije poput Cassinija i sličnih.

Marino Tumpić

Vidulini

Iranci su nanovo iznenadili svijet uspješnim lansiranjem satelita Kavoshgar 3 (Istraživač) u Zemljinu orbitu. U srijedu 03. veljače tijekom popodnevnih sati po našem vremenu, Mahmoud Ahmadinejad, predsjednik Irana, obratio se naciji povodom 31. godišnjice tamošnje islamske revolucije. Uz politički govor objavljeni su i veoma šturi detalji o samoj misiji. Kavoshgar 3, mase stotinjak kilograma postavljen je u Zemljinu orbitu na 500km visine. Tijekom jučerašnjeg i današnjeg dana radioteleskopi po svijetu uhvatili su telekomunikacijske poruke s ovog satelita što znači da je misija uspjela. Unutar satelita nalaze se tri specijalna kontejnera s izabranim, živim životinjicama (rakovi, kornjače, crvi) poradi provođenja setova bioloških eksperimenata. Prema natpisima Iranske novinske agencije kontejneri s životinjicama će nakon obavljenih eksperimenata biti vraćeni na Zemlju. Nikakovi detalji oko toga nisu poznati, pa čak ni to hoće li preživjeti spuštanje kroz atmosferu. Datum 03. veljače će u Iranu biti proglašen i kao „Dan svemirskih tehnologija“. Usprkos negativnim konotacijama koje pristižu sa zapadna da se zapravo pod krinkom svemirskog programa radi na interkontinentalnim raketama sposobnim za nošenje atomskih bojevih glava ovo je veliki uspjeh tamošnje tehnike i tehnologije. Pojedini vojni analitičari smatraju kako je planirano spuštanje kapsule s životinjicama zapravo test preživljavanja atomske bombe nakon zahtjevne marš-rute kojom bi Iran mogao gađati ma koje mjesto u svijetu.
Činjenica je kako Iranci posjeduju raketu ukupne mase 85 tona, dugačke 27m (Simorgh) dovoljno snažnu da na 500km visine ponese teret od 100kg. Njihov ministar obrane, Ahmad Vahidi, kaže kako će u veoma skoro vrijeme preinakama osnovne rakete biti sposobni postaviti satelit i na 1000km visine.
Tijekom 2008. i 2009. godine Iran je uspješno lansirao tri rakete u svemir. S ovim novim uspjehom tamošnji aeronautičari definitivno su zaslužili ulazak u mali svemirski klub zemalja koje vlastitim snagama mogu dosegnuti svemir. Hoće li to biti u znanstvene i komercijalne ili u vojne svrhe pokazati će vrijeme.

Marino Tumpić