Vidulini Observatory

Najveći teleskop na svijetu, koji će za red nekoliko veličina premašiti sve dosadašnje orijaše za pogled prema zvijezdama, graditi će se na planini Cerro Armazones (3060m nadmorske visine) u Čileu, odlučeno je 26. travnja na sjednici održanoj pri Europskoj južnoj opservatoriji (ESO).

Usporedba veličina E-ELT s automobilom i interkontinentalnim putničkim avionom

Nakon pomnih ispitivanja nekoliko potencijalnih lokacija diljem svijeta Cerro Armazones je ocijenjen kao najpovoljnije mjesto za smještaj orijaša kakvog svijet nije vidio. Nemalu ulogu odigrala je činjenica kako je nebo vedro tijekom 320 dana na godinu ali i blizina (dvadesetak km) drugog „astronomskog vrha“ Cerro Paranal na kojem su smješteni teleskopi iz sustava VLT-VLTI.
E-ELT (European Extremely Large Telescope) će biti div s promjerom zrcala od čak 42m. Dosadašnji najveći teleskopi na svijetu imaju promjer zrcala od desetak metara, a proslavljeni Hubbleov svemirski teleskop „svega“ 2.4m!
E-ELT će imati masu od preko 5.000tona! Njegovo zrcalo naravno neće biti odliveno iz jednog komada već će se na odgovarajuću konstrukciju postaviti čak 984 manja zrcala koja će uz preciznu mehaniku i računalno upravljanje raditi kao jedinstven teleskop ekvivalentnog promjera zrcala od 42m.
Šest specijalnih lasera stvarat će umjetne zvijezde kako bi se osigurala savršena orijentacija teleskopa no oni će prvenstveno služiti kako bi opto-elektronska oprema “ispeglala” atmosferske turbulencije i neutralizirala smetnje što će u konačnici dati stotinu puta bolje performanse od najnovijeg izdanja Hubbleova svemirskog teleskopa!

Cerro Armazones

Smatra se kako će E-ELT omogućiti astronomima da vide i same iskove planeta oko drugih zvijezda, kao i praćenje aktivnosti (detekcija zvjezdanih pjega) na zvijezdama u našoj galaktici. Moći će jasno razlučiti i snimiti pojedinačne zvijezde u zbijenim globularnim jatima čak i u drugim galaktikama lokalne grupe. Poslovi oko gradnje teleskopa i prateće infrastrukture krenuti će krajem ove godine a sam teleskop bi trebao postati operativan 2018. Troškovnik gradnje procjenjuje se na  najmanje milijardu i pol eura, za što su dijelom sredstva već osigurana.

Marino Tumpić

Pluton, nekadašnja deveta po redu planeta Sunčeva sustava prevedena je na skupštini Međunarodne astronomske unije 2006. u kategoriju tkz. planeta patuljaka. Istraživanja i prijedlozi Australian National University  (ANU)o kategorizaciji tijela koja pripadaju Sunčevom sustavu kreću se u smjeru da status planete patuljka dobiju svi objekti promjera većeg od 200km (ranije 400km), što bi automatski pridonjelo da grupa planeta patuljaka odjednom „naraste“ na više od pedeset objekata.

Planete patuljci u usporedbi s Zemljom

Znamo da dogovorom astronoma tijela u Sunčevom sustavu dijelimo na planete, planete patuljke i mala tijela u koja spadaju svi ostali objekti (komete, asteroidi..).
Nova podjela, ili bolje rečeno, nova kategorizacija se ovaj puta temelji na čvrstim fizikalnim zakonitostima i osobinama tijela. Smatra se kako su objekti promjera većeg od 200km dovoljno masivni a što usljed gravitacije podrazumijeva da će biti otprilike sfernog, kuglolikog oblika. Dr. Charley Lineweaver i Dr. Marc Norman, oboje iz ANU, predlažu da upravo to bude temelj nove klasifikacije. Svoje stavove temelje na prikupljenim podacima o svojstvima ovih objekata. Za ledene i tijela manje gustoće 200km je granica kada poprimaju sferni oblik dok se za tijela veće gustoće ta granica pomiče na tristotinjak km. Naravno, da sve ne bi bilo jednostavno i ovdje se priroda pobrinula za izuzetke.
Usvoji li se prijedlog broj planeta patuljaka porasti će s sadašnjih desetak na više od pedeset. S druge strane u našem planetarnom sustavu postoji na stotine i stotine tisuća malih tijela. Neke od njih astronomi prate s posebnom pozornošću obzirom prolaze veoma blizu zemlje i predstavljaju potencijalnu opasnost za našu civilizaciju.

Marino Tumpić

Globalno poznata ikona moderne astronomije, svemirski teleskop Hubble (HST), proslavio je jučer svoj dvadeseti rođendan. Lansiran je 24. travnja 1990. godine raketoplanom Discovery nakon nekoliko godina odgađanja zbog tehničkih i sigurnosnih problema kako oko samog teleskopa tako i raketoplana.

Hubble kreće na dugu svemirsku odiseju

Riječ je o najpoznatijem astronomskom teleskopu na svijetu, iako valja reći kako to nije jedini teleskop u svemiru. Danas, na većoj ili manjoj udaljenosti od Zemlje, nalazi se nekoliko teleskopa. Svi oni opažaju svemir u raznim dijelovima elektromagnetsog spektra a poneki od njih imaju važan zadatak opažanja Sunca.
Hubble Space Telescope vidi nekoliko puta dalje i bolje sunca (zvijezde) koje su od nas udaljene „nemjerljive“ kilometre. Njegova dvadesetgodišnja misija umnogome je promijenila ne samo astronomiju već i svijet svakog pojedinca. Slike koje je snimio nalaze se u udžbenicima diljem svijeta.
HST je 25. travnja 1990. godine otpušten iz teretnog prostora raketoplana Discovery i tada započeo svoj samostalni put svemirskim prostranstvima. Nekoliko tjedana kasnije, kada je zauzeo svoju orbitu 600-tinjak km iznad Zemlje, pristigle su i prve slike. Zbog pogreške u izradi samog zrcala teleskopa Hubble je nekoliko godina bio „kratkovidan“. No inženjeri misije su to uspjeli riješiti u prvoj servisnoj misiji 1993. Tijekom godina bilo je ukupno pet servisnih misija kojima su HSTu osuvremenjeni instrumenti te produžen život na već više od dva desetljeća. Računa se kako će biti operativan još najmanje nekoliko godina, dok ga krajem ovog desetljeća ne zamijeni još moćniji James Webb Space Telescope.
Procjenjuje se kako je ukupni troškovnih HSTa preko šest milijardi USD!

Marino Tumpić

Nekoliko novootkrivenih planeta oko drugih zvijezda te pažljiva proučavanja nekolicine njih poznatih od ranije na putu su da sruše općeprihvaćenu teoriju o formiranju planetarnih sustava u svemiru. Na Britanskoj nacionalnoj konferenciji astronoma (Royal Astronomical Society National Astronomy Meeting) održanoj u Glasgowu grupa studenata i profesionalaca (Andrew Cameron, Amaury Triaud, Andrew Cameron, Didier Queloz i drugi) prezentirala je otkriće devet novopronađenih planeta oko drugih zvijezda čime se broj poznatih planeta u svemiru popeo na brojku 452, plus osam poznatih planeta oko naše zvijezde.

Putanje ekstrasolarnih planeta

No ono što je puno interesantnije od toga je otkriće načina njihova orbitiranja oko matične zvijezde. Šest od dvadeset i sedam pomno istraženih ekstrasolarnih planeta oko matične zvijezde okreće se suprotno od njezne rotacije! To se dosad smatralo isključenom mogućnošću u ranom stadiju evolucije planeta. Teorijski i računalni modeli astronoma pretpostavljali su kako se protoplanetarni diskovi i mlade planete oko matičnih Sunaca moraju okretati u istom smjeru kako se zvijezda rotira oko svoje osi. No ovih šest ekstrasolarnih planeta okreće se u suprotonom smjeru! Mogli bi reći kako je ovo prava „rukavica izazova“ za modernu astronomiju i astronome koji sada imaju težak zadatak objasniti ovu neobičnu situaciju. Je li takvim orbitama uzrok snažno gravitacijsko djelovanje dva ili više planeta, koji su uspjeli unjeti „zbrku“ u kretanje tih nebeskih tijela ili nešto posve drugo (bliski prolazak neke zvijezde), sada postaje predmet špekulacija i novih istraživanja.
Pri ovim istraživanjima korišćeni su teleskopi sustava WASP (Wide Angle Search for Planets) u suradnji s ESO i ENO (European South Observatory / European North Observatory) teleskopima na zvjezdarnici La Silla u Čileu, Kanarskom otočju, Hawaiima,Francuskoj i Južnoafričkoj republici.

Prije petnajstak godina astronomi su pronašli prvi veliki planet oko druge zvijezde. Većina od danas otkrivenih ekstraspolarnih planeta zapravo su veliki, plinoviti divovi poput Jupitera ili i veći, no svi se oni nalaze veoma blizu matičnim zvijezdama. Tek u zadnje vrijeme počeli smo otkrivati i planete koje se nalaze na „pristojnim“ udaljenostima od zvijezda. Astronomski je imerativ u narednih nekoliko mjeseci ili godina pronaći tkz „super Zemlju“, planet nalik našem!

U Hrvatskoj istraživanjima exstrasolarnih planeta bavi se Astronomska udruga Vidulini, a prema američkoj AXA statistici tijekom protekle godine Gregor Srdoč (AUV) bio je najproduktivniji istraživač na svijetu!

Marino Tumpić

Sustav radioteleskopa LOFAR (LOw Frequency Array) iniciran od strane Nizozemskih znanstvenika a zatim prihvaćen u nekoliko Europskih zemalja započeo je mapiranje svemira dok je još bio beba. Skeniranje neba na području veoma kratkih radio-valova gotovo je neistraženo područje, a astronomi se nadaju kako će dobiti odgovore na pitanja vezana uz rođenje prvih zvijezda i galaktika ali i mogućnosti radio-komunikacija vanzemaljskih civilizacija!

Snimak radioteleskopom LOFAR

Po prvi puta imati ćemo priliku vidjeti svemir u ovom dijelu elektromagnetskog spektra u trenucima kada je bio star manje od 500.000 godina što bi u ljudskom životu bio ekvivalent bebe od tek kojih desetak sati po rođenju!
Jednu od prvih slika neba visoke rezolucije u radio spektru dobijuenu sustavom LOFAR objavio je Dr. John McKean početkom tjedna na konferenciji astronoma u Glasgowu (RAS). McKean je dodao kako je LOFAR još uvijek u gradnji te da radi s ograničenim mogućnostima no već i one pokazuju ogroman potencijal ovog sustava naspram dosadašnjih radio-teleskopa. Pored toga Radio-teleskop je, za razliku od „vizualne“ astronomije, u prednosti obzirom se radio opažanja mogu izvoditi i danju i noću.
Osim za potreba astronomskih istraživanja, dijelovi elektromagnetskog spektra koje će bilježiti LOFAR koristiti će se i za potrebe traženja života u svemiru – SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence).
LOFAR nema pokretnih antena a time i ni zahtjevnog sustava upravljanja. Veliki broj pojedinačnih manjih antena raspoređen je na specijalnim postoljima na zemlji. Antene su pozicionirane i usmjerene prema određenoj poziciji na nebu. Računalnom obradom podataka koji se primaju antenama dobija se radio slika neba vrlo visoke rezolucije i kvalitete u veoma kratkom vremenskom razdoblju. Koriste se dvije vrste antena, jedne za niske (10-80MHz) i druge za visoke frekvencije (110-240MHz).

Izgled LOFARa

LOFAR je međunarodni projekt s infrastrukturom koja se gradi ili je već izgrađena u Njemačkoj, Fancuskoj, Velikoj Britaniji i Švedskoj. Sve postaje povezane su s centralom za prijem i obradu podataka koja je smještena u Dwingeloo, pored Groningena gdje superračunalo obrađuje podatke stvarajući najbolje fotografije svemira u radio području. Planirano je da sustav bude potpuno operativan u jesen ove godine.

Marino Tumpić

Američka letjelica Solar Dynamics Observatory (SDO) namijenjena izučavanju Sunca započela je s slanjem znanstvenih podataka o Suncu. Prve fotografije prikazuju Sunce s detaljima koje dosad nije mogla snimiti niti jedna letjelica ili zemaljski teleskop. Prve pristigle fotografije Sunca koje je načinio SDO prikazuju mnogobrojne složene kemijsko-fizikalne procese koji se odvijaju na Suncu.

Sunce kako ga vidi SDO

Suvremene kamere svakih 0.75 sekundi snimaju Sunce a dnevno će na Zemlju slati 1.5 TB podataka. Ilustracije radi to je dnevno otprilike ista količina podataka koliko bi memorijskog prostora na računalu zauzelo 400-tinjak filmova! Ipak, za vrijeme kada se letjelica bude nalazila u Zemljinoj sjeni moći će se nakratko „odmoriti od napornog“ gledanja u Sunce.
SDO je tijekom proteklih mjeseci postavljen u geosinhronu orbitu visoko iznad Zemlje. Njegova je lansirna masa 3100kg, od toga 1400kg otpada na raketno gorivo kojime će se upravljati položajem letjelice u svemiru, a ostatak spada na konstrukciju, solarne panele, sustave za komunikaciju, računala dok je masa znanstvenog instrumentarija oko 270kg.
Čak s četiri specijalna teleskopa, koji se u materijalima za medije vode kao jedinstven instrument, SDO opaža Sunce u devet ciljanih područja elektromagnetskog spektra, s naglaskom na istraživanja u ultraljubičastom području EMSa.
SDO istovremeno opaža cijeli Sunčev disk, a upravo pristigli rezultati pokazuju koliko je veliki napredak u odnosu na poznatu letjelicu SOHO koja još od 1995. godine ima zadatak istraživanje Sunca, pa čak i na nedavno lansirane letjelice-blizance STEREO A i B..
SDO je ključna sastavnica velikog projekta „Živjeti s Suncem” (Living With a Star) kojime se žele pronaći dokazi o međuovisnosti života na Zemlji naspram događanja na Suncu. Sustav Zemlja – Sunce u stalnoj je interakciji a mi želimo znati kako se i što točno događa te s kakvim posljedicama po našu planetu i život na njoj.
SDO je lansiran 11. veljače ove godine raketom Atlas V s raketodroma na Floridi.

Marino Tumpić

Astronauti još desetljećima osuđeni na Zemljinu orbitu

Vidulini

Ovotjedni posjet i govor predsjednka SAD Baracka Obame u NASAinom svemirskom centru na Floridi pokazao je kako ova svjetska supersila deklarativno ostaje na poziciji vodećeg takmaca u svemiru. No iza govora Obame isčitava se nedostatak koncizne vizije kako i čime će ljudi krenuti u nove povijesne misije. Nakon ukidanja programa Constellation koji je imao za cilj povratak amerikanaca na Mjesec, Bijela kuća se nalazi pred nizom pritisaka i lobiranja u korist budućih pilotiranih ekspedicija u svemir. Predsjednik Obama je očigledno morao popustiti, te je na Floridi uz pratnju Edwina Oldrina (drugi čovjek na Mjesečevoj površini), iznio novi plan američkog prisustva u svemiru.

Nekoliko važnih segmenata otkazanog programa Constellation preživjeti će financijski rez, kreće se u razvoj nove, iznimno snažne rakete a sukus svega bile bi misije na jedan od asteroida te Mars negdje oko 2040. godine. Obama je naglasio i kako su amerikanci već bili na Mjesecu te da smatra kako bez obzira na to i tamo ima razloga za ponovni dolazak ali ne više kao glavni cilj, već kao jedan od koraka u perspektivi spuštanja na Mars. Riječima kako Amerika svemirski program ne smatra luksuzom već nužnošću i obećanjem o otvaranju 2500 novih radnih mjesta na Floridi uz dodatnih šest milijardi USD za NASA tijekom narednih pet godina njegov je govor dočekan aplauzom. Dodao je i kako će NASA imati zadatak intenzivirati robotičke misije diljem Sunčeva sustava, s posebnim naglaskom na misije k Suncu i Marsu.

Novi američki svemirski program želi misiju na jedan od asteroida

Potreban nam je novi, zahtjevniji i vizionarski svemirski put, no u njega moramo krenuti pametno i utrošiti optimalna sredstva, zaključio je Obama.

Ipak, stvarnost i realna slika je poprilično drugačija. Bez razrađenih planova, rokova i financijskih parametara teško da se ikakav plan može smatrati ozbiljnim. Tehnička je stvarnost kako današnja tehnologija, pa ni ona koju ćemo imati za dva do tri desetljeća, temeljena na Apollo-Sojuz odrednicama nije i neće biti sposobna za višegodišnji put astronauta u svemiru. Zahtjevni uvjeti koji vladaju u svemiru dobro su prepoznati na svemirskim postajama. U ovom trenutku mi (čovječanstvo) nismo sposobni održavati ISS operativnom dulje od nekoliko mjeseci bez tehničkih poteškoća. Kada se kvar dogodi u Zemljinoj orbiti astronauti imaju rezervu; bilo u vidu dopremanja s Zemlje ključne opreme i uređaja u vremenu od nekoliko dana ili najkasnije tjedana do napuštanja ISSa brodovima za spašavanje tipa Sojuz. Takav scenario pri misijama na asteroide ili Mars nije moguć jer bi pomoć u najboljem slučaju mogla stići za nekoliko mjeseci ili i više od godinu dana.

Amerikanci na Mjesecu, film koji nećemo gledati

Obama je potvrdio ukidanje programa raketoplana (space shuttle) do kraja ove godine, što je definitivno dobra odluka. Preskupi i tehnički zahtjevni raketoplani moraju čim prije prestati letjeti. Sigurnosni rizik nove katastrofe već je davno prijeđen a kompletiranjem ISSa nema potrebe da se zadatak slanja astronauta do ISSa plaća milijardama dolara kada Ruski Sojuzi to čine za petnaestak puta nižu cijenu uz daleko manji sigurnosni rizik po astronaute.

Astronaut Cernan na Mjesecu, ono što smo mogli prije četrdeset godina možda uspijemo reprizirati u narednih četrdeset godina

Komercijalni letovi u svemir pa i opsluživanje ISSa papirnato su već povjereni privatnim kompanijama a u narednim godinama ti će programi zaživjeti i u praksi.

Možemo zaključiti kako su nam pilotirane misije prema Mjesecu, Marsu i drugim nebeskim objektima danas dalje nego što su to bile početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća! Prava je istina kako u ovakvom rasporedu snaga i vizija jedino otisak čizmi kineskih astronauta na Mjesecu i razvoj potpuno novih tehnologija svemirskih letova mogu garantirati novi korak čovjekova istraživanja svemira. Do tada, hodanje po Marsu biti će isključivo u domeni filmova znanstvene fantastike i veoma loše sročenih sinopsisa bezidejnih svemirskih programa.

Marino Tumpić

Trenutak spuštanja Sojuza TMA 16 na Zemlju

Vidulini

Jučer, 18. ožujka u 12.25 po našem vremenu američki astronaut Jeffrey Williams i ruski kozmonaut Maxim Surayev uspješno su se u svemirskom brodu Sojuz TMA-16 spustili na Zemlju u području sjeveroistočno od grada Arkalyka u Kazahstanskoj stepi. Nakon 169 dana boravka u svemiru na ISSu, dvojac se spustio na Zemlju i osjećaju se dobro izjavili su iz Moskovskog kontrolnog centra. Spasilačka ekipa ubrzo je došla na mjesto spuštanja svemirskog broda, a posada jednog od helikoptera uspjela je snimiti i sam trenutak spuštanja Sojuza TMA-16 na ledeno-snježnu Kazahstansku stepu.

Spasioci su pomogli izlazak astronauta iz svemirskog broda, a nakon dugotrajnog boravka u svemiru slijedi im zahtjevna prilagodba na uvjete pod utjecajem Zemljine gravitacije.

ISS ovih dana možemo u večernjim satima vidjeti golim okom kako preljeće iznad naših krajeva kao sjajna, putujuća „zvijezdica“. Svemirski brodovi tipa Sojuz koriste se već četiri desetljeća kao pilotirani svemirski brodovi za letove astronauta u svemir u povratak na Zemlju.

Marino Tumpić

Mesec III

Treci mesec ne pruža mnogo, kada mislimo na meteorske rojeve. Nebo je veoma mirno u ovom periodu.  Nemamo ni jedan veliki roj, samo dva mala, od toga samo jedan na severnoj hemisferi, na našem severnom nebu. Delta Leonidi i gama Normidi su rojevi koji obeležavaju treći mesec u godini. Pored njih posmatrač može uočiti  još i sporadike kao i antihelione. Dakle baš nikakve radosti za vizualne posmatrače, sem ako niste baš dokoni ili imate preteranu želju za smrzavanjem (jednom rečju mi to zovemo “meteorski bag”), e, onda u tom slučaju jedino vredi  izaći na hladnu martovsku noć. Ovakvo vreme je dobro za obradu zaostalih posmatračkih materijala  .

Delta Leonidi

(DLE)

aktivnost        15.2-19.3

datum maks.   25.2.

ZHRmaks       2

RA                  135°,

DEC                +8°

Kao što vidimo iz priložene tabele, maksimum im je prosao još krajem prošlog meseca, maksimum je inače bio veoma slab, kao što vidimo ZHR u maksimumu iznosi svega dva meteora. Za ovaj roj se predlažu uglavnom teleskopska posmatranja…

O drugom roju koji sam spomenu nema potrebe trošiti reči jer je on vidljiv samo južno od ekvatora. Siromašan je ovaj mesec… Trenutno u proseku možemo uloviti do 5 meteora po satu posmatranja. Ali zato svi mi isčekujemo sledeći mesec, i  Liride, kao i nešto toplije večeri!

Astronomski pozdrav

Prvi Hrvatski elektronički časopis za astronomiju i astronautiku M111 u novom broju donosi veoma provokativnu temu; Astronomija i astrologija – istine i obmane. Svi oni koji su na jednom mjestu željeli razlučiti istine i obmane astrologije napokon su došli na svoje. Nekoliko autora u svojim tekstovima donosi prikaz stvaranja i utjecaja astrologije na našu civilizaciju, način na koji je astrologija pokleknula pred znanošću i što je to suvremena astrologija. Želite li uz mnoštvo konkretnih primjera, ilustracija i zanimljivih činjenica saznati više svakako kliknike na www.m-111.org gdje možete preuzeti cijeli broj M111 kao PDF dokument (3Mb).

Osim teme broja tu se nalazi mnoštvo članaka o zanimljivostima i događanjima na području astronomije i astronautike nastalih putem tipkovnica vrsnih poznavatelja problmatike iz zemlje i inozemstva.

Kako izgleda sjediti u pilotskoj kabini raketoplana, gdje su i kakvi su novi svjetovi oko drugih zvijezda? Ima li na njima tragova života? Novi svemirski programi privatnih kompanija spremaju se za novo svemirsko doba..
Kako je i zašto nastala (astro)fotografija. Vrhunska astrofotografija domaćih astronoma te smiješna strana astronomije predstavljena putem astrokarikatura samo su dio onog što vas još očekuje u novom broju. Našlo se tu mjesta i za predstavljanje Hrvatskih astronoma, a u rubrici Nebeska mehanika saznati ćete što tijekom ovog kvartala svakako nesmijete propustiti pri pogledu na noćno nebo.

Na 65 bogato ilustriranih stranica časopisa M111 očekuje Vas još podosta drugih zanimljivih tema i članaka. Uredništvo časopisa (glavni i odgovorni urednik Marino Tumpić, tehnička urednica Marcela Rasonja, Prof., te Neven Udovičić kao član uredništva) u suradnji s autorima tekstova i suradnicima uspjeli su u iznimo teškim vremenima održati časopis i nastaviti s izlaženjem brojeva, iako u blagom kašnjenju zbog općepoznatih recesijskih problema.

Časopis M111 izdaje Astronomska udruga Vidulini. Prvi broj pojavio se na svijetu interneta u ljeto 2004. godine, a dosad je izašlo sedamnaest brojeva. Svi su oni poklonjeni Hrvatskoj javnosti i bez ikakove naknade dostupni za skidanje na računala kao PDF dokumenti na internet stranici časopisa www.m-111.org .

Marino Tumpić, predsjednik AUV