Nova Ruska svemirska postaja – OPSEK

Wednesday, February 24th, 2010, Posted in Astronomija |

Nova Ruska svemirska postaja OPSEK

Vidulini

Rusija već godinama razmatra nekoliko idejnih prijedloga nove svemirske postaje u Zemljinoj orbiti. Iako je Međunarodna svemirska postaja („teška“ sto milijardi USD), u kojoj Rusija ima velikog udjela tek sada gotovo kompletirana, njezin je životni vijek predviđen do 2015. godine. On će najvjerojatnije biti produžen do 2020., a prema nekim informacijama i do 2025. godine. No, nakon toga zbog zamora materijala i tehničkih ograničenja ISS će morati biti napuštena. Rusija u okviru svojeg pilotiranog svemirskog programa ne želi ostati bez baze u Zemljinoj orbiti s kojom se računa kao sastavnicom budućih letova prema Mjesecu i dalje prema Marsu.

Postoji nekoliko koncepata nove Ruske svemirske postaje;

Odvajanje njihovih segmenata od ISSa prije njezina spuštanja u atmosferu (gdje će izgorjeti poput ranijih svemirskoh postaja tipa Saljut, Skylab i Mir) koji bi činili jezgro nove postaje do dolaska novih modula.

Pogled na OPSEK

Izrada djelomično nove svemirske postaje s time da se u početnoj fazi koriste poneki moduli koji bi bili odvojeni od ISSa, ili izrada potpuno nove postaje.

Pogled na OPSEK

Zanimljivo je kako se druga i treća varijanta temelje na novom centralnom modulu veoma malih dimenzija i mase od svega četiri tone. U naravi radilo bi se o spojnom modulu s šest pristanišnih mjesta na koje bi se vremenom spajali znanstveno istraživački i moduli za život i rad astronauta.

Yuri Koptev iz Ruske svemirske agencije izjavio je kako bi se takvi moduli izradili na temelju već poznatih elemenata izvorno planiranih za postaju MIR i njegovog nasljednika MIR-2 koji zbog dogovora o suradnji i zajedničkoj gradnji ISSa nikada nije poletio. Vidi se to i po računalnim modelima nove postaje čiji moduli podsjećaju na iskušanu i isprobanu tehnologiju. Isti bi se modernizirali ali bi njihova izgradnja i održavanje bili umnogome jeftiniji od ISSa. Nova bi postaja bila permanentni dom za troje astronauta s mogućnošću da povremeno ugosti barem još troje njih za vrijeme misija k Mjesecu. Na taj bi način Rusi dobili Zemaljsku orbitalnu laboratoriju koja bi služila i kao međupostaja za letove na Mjesec. Ona bi bila postavljena pod inklinacijom od 70° u odnosu na ekvator što omogućava lakši pristup svemirskim brodovima lansiranim iz Rusije. Tu se računa i na novi raketodrom Vostocny čija je priprema za gradnju tek započela. Anatoly Perminov, šef Roskosmosa kaže kako Rusija ima potrebu za takvom postajom u vremenu nakon 2020. godine te da će na osnovi iskustva i postojanja tehničkih riješenja pa i opreme Orbitalniy Pilotiruemyi Eksperimentalniy Kompleks (OPSEK) projekt zasigurno zaživjeti. Za to su potrebne i jače rakete nosači (Angara) koji su sada tek na računalnim ekranima ruskih inženjera. Primjerice novo „srce“ postaje bio bi modul UMB mase od četrdeset tona, gotovo dvostruko više nego što postojeća raketa Proton može ponjeti u Zemljinu orbitu. U projektu OPSEK Rusi računaju i na Europske partnere. Tako je Simonetta Di Pippo, direktor ESAina programa ljudskih letova u svemir izjavio kako usko surađuju s Ruskim kolegama o vrsti i obimu suradnje na budućoj pilotiranoj platformi u Zemljinoj orbiti koja će poslužiti kao odskočna daska za letove k Mjesecu i Marsu. On kaže kako Rusi i Europljani imaju različite poglede na OPSEK no kako se nada da će iznaći zajednički jezik u zajedničkom interesu. Hoće li se tomu pridružiti i NASA veoma je upitno obzirom da je u SAD pilotirana astronautika u narednih desetak godina odnedavno povjerena isključivo privatnim tvrtkama.

OPSEK-2 kao Mjesečeva orbitalna postaja (LOS)

OPSEK-2 kao Mjesečeva orbitalna postaja (LOS)

Protekne li sve prema planu OPSEK će postati stvarnost u vremenu od 2020.- 2025. godine. No tu priča s novom svemirskom postajom tek počinje! Još jedna slična svemirska postaja poput OPSEKa biti će izgrađena i postavljena u Mjesečevu orbitu gdje će astronauti pristajati prije i nakon misija na njegovoj površini. Riječ je o Lunar Orbital Station (LOS) iz Khrunicheva svemirskog laboratorija.

Marino Tumpić